Grom iz snežnog neba

/, Izveštaji/Grom iz snežnog neba

Leto 2004.

Oka nismo sklopili. Blesavi Bavarci su tokom cele noći pijančili u restoranu Studihutte (2803 m), i smirili su se tek oko pola pet ujutru, upravo onda kada smo se mi spremali za uspon na Gros Glokner (3798 m). Napolju je počelo da sviće. Svežina nam seče obraze i uši i govori da će dan koji je pred nama biti naporan i nepredvidiv. Pogledi su nam bili uprti u komad plavog neba koji je odskakao od sivila okolnih oblaka.

Nedelju dana prati nas loše vreme. „Valjda će danas biti lepo“, reče Bojan i krupnim koracima poče da grabi ka Erchercog-Johanhutte (3454m). Načeti umorom i pomalo promrzli stigli smo do doma u pola devet. Stresosmo sa sebe sneg, koji provejava poslednja dva sata, i uđosmo u toplu sivu prostoriju gde nas kuvar, inače Kinez, mrgodno pogleda. Zamenili smo čarape, proverili opremu i užurbano se raspitasmo o usponu kod ostalih penjača.

„Ja ostajem ovde!“, uplašeno odbrusi Isidora znajući da nas trojica nećemo odustati. „Ovo mi je svadbeno putovanje. Nemojte da ga upropastite!“, dodala je i pogledom, koji je u sebi sadržao mešavinu straha i ohrabrenja, ispratila naše senke sve dok se one nisu izgubile u gustoj magli.

Srđan i Bojan su neobično veseli i to me hrabri. Brzo prtim već dobro napadali sneg i već za nešto više od sata izašli smo na oštar greben sa čije su, i leve i desne strane, duboki otseci. Dereze paraju vetrom uglačanu ploču leda koja je svuda oko nas, a ja, kao prvi u navezi, grabim nove visinske metre i pravim novo sidrište.

Negde smo na oko 3700 m. Vrh je ispred nas, ali ga od magle i snega ne vidimo. Uvrćem još jedan ledni klin, proveravam sidrište i dobro zavaljen u sneg dovikujem Bojanu da penje. Ubrzo je do sidrišta stigao i Srđan uz uzdahe i komentar o užasnom vremenu: „Danas je 10. juli, a temperatura -8. Da ne poveruješ!“

Sva trojica smo u sidrištu. Slušamo glasove Poljaka koji su tik iznad nas, za jednu dužinu užeta. Odustali su. Vraćaju se nazad. Pitam se, ako je četvoročlana ekipa poljskih alpinista sa najsavremenijom opremom odustala tik ispod vrha, šta mi da radimo.

Na lošem engleskom, stariji brkati Poljak dovikuje da su uslovi loši i da je dalje teško. Posle toliko pređenih kilometara, potrošenog novca i uloženog fizičkog napora, zar sada da odustanemo? Iznenada, iz gustog snežnog oblaka, u kome smo se ustvari nalazili, prasnu grom, negde u našoj blizini. Od siline udara klecnula su mi kolena. Strah je počeo sve više da nas obuzima.

„Udari me po štapovima!“, povikao je Bojan, ne shvatajući da ne zuje njegovi štapovi, već vazduh oko nas, naelektrisan od samog udara groma.

Kroz glavu mi prolazi sva naša oprema od metala: dereze, karabineri, cepini… neće valjda ponovo da udari? Bež’mo dole!

Nespretno brzo, izvlačili smo uže i spremali se za abzajl. Sa pojasa skinuh novi zaleđeni prusik, ali u metalnu šipku ubacih karabiner, od koga smo se oprostili, kroz njega pedesetmetarsko uže, i Srđan prvi poče da se spušta, zatim Bojan, pa ja. Poljak, koji se spuštao poslednji, neoprezno ode u klatno i ulete u naše uže, paralelno postavljeno sa njihovim. Jedva se odmrsismo i krenusmo da abzajlujemo još jednu dužinu užeta. Prolamali su se povici vidno uplašenih Poljaka, koji su samo par minuta ranije prošli tuda. Sneg je padao sve jače, a mi smo se nasumično spuštali grabeći po prevoju u blizini doma. Negde iznad nas grom je ponovo udario. Dobro je da smo se brzo spustili, pomislih.

Odjednom, ispred nas provalija. Odavde nismo došli. U želji da se sjurimo što brže, u strašnoj oluji, ispustili smo pravac iz koga smo došli. Narednih pola sata lutali smo dezorijentisani, ali doma, koji je trebalo da bude tu negde blizu, nije bilo.

Iscrpljeni, jednostavno odlučismo da se uvučemo u stenu i da tu sačekamo da se vreme smiri. Iznanada, oblaci se razvukoše i na par stotina metara od nas ugledasmo dom. Vidno veseli, što se sve odigralo kako treba, došli smo u dom gde nam je Isidora, još srećnija od nas, skuvala čaj. Posle dva sata odmora i okrepljenja krenuli smo ka dolini. Sunce se najzad probilo i brzo odagnalo sive oblake. Pred nama je ležala dolina koja svojim amfiteatrom podseća na Grbaju. Neprestano sam se osvrtao i posmatrao Glokner, okovan ledom, isijavao je na podnevnom suncu. Od oluje, koja je praskala pre nepunih sat vremena, ostali su samo svetlucavi smetovi.

 

Doćićemo ponovo!

Lazar Dojčinović

 

2015-09-27T16:19:32+00:00